Danica Klopotan

U težnji da kao slikarica djeluje što izraženije i uvjerljivije, ona je marljivo gradila čvrstu osnovu za slikarstvo u maniri koja je prepoznata kao hrvatska naiva.

Iz predgovora

Slikarski svijet Danice Klopotan

 

Danica Klopotan započela je slikarsko putovanje na postignućima nadaleko poznate i priznate "Hlebinske škole" sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U težnji da kao slikarica djeluje što izraženije i uvjerljivije, ona je marljivo gradila čvrstu osnovu za slikarstvo u maniri koja je prepoznata kao hrvatska naiva. Poklonici tog i takvog njezinoga slikarstva poznaju je po brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Njezina djela bila su viđena već ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća, najčešće na skupnim izložbama, u Beču, Hamburgu, Milanu, Nürnbergu, Stuttgartu, Torinu i našem Zagrebu.

Sam čin njezinoga slikanja sastoji se iz nekoliko faza. Najprije, ona je promatrač prirode u kojoj traži motive, da bi nakon toga odredila strukture i tonove kojima će naslikati gotovo nedirnutu prirodu. Možemo je slobodno smatrati majstorom prepoznavanja nestalih prirodnih ljepota i njihovog preoblikovanja u univerzalni pejzaž pod čijim se okriljem nalazi čovjek. To je, dakle, humano, slikarstvo idiličnog krajolika s bajkovito slikanim livadama i žitnim poljima, slikarski fino razvijenim krošnjama drveća i malim zaseocima. Sve je prikazano minuciozno i u posljednje vrijeme crtano na malim formatima. Gospođa Klopotan u prirodi osjeća stanoviti intenzitet prirodnog, kao neospornu vrijednost iz koje upija i njome razvija svoje osobne slikarske značajke. Jer teži idealističkim odnosima; ona je sanjar.

Na njezinim slikama i crtežima sve je pojednostavljeno, likovi su uvijek jednako prirodni i jednostavni. Oni su zajedno s naslikanim pejzažom nositelji ugođaja smirenosti i vedrine, osobito na crtežima koji odišu jednostavnošću u skladom. Njezina duša je izvor za paletu motiva koja priča o ljudskoj osami i čistoj prirodi koja kao da sve brže nestaje, izumire. Za slike nastale u tehnici ulja na platnu karakterističan je tonski način gradnje. Ta je paleta sužena na registar suptilnih sivih i smeđih tonova boje. Na minijaturnim pejzažima majstorski je naslikan prvi plan, a sfumatom prekrivena pozadina sazdana je od pomno biranih biserno-sivih tonova, dok lagani, fluidni namazi boje slici daju blagi dojam pokreta. Upravo to je dokaz koliko važnosti Danica Klopotan pridaje problemu tona boje, koji onda slikama podaruje dojam smireni, sažetih, zaokruženih rješenja. Što ona više slika, to više do izražaja dolazi njezino humanističko viđenje svijeta i izvjesna psihološka, moralna i povijesna istina o čovjeku. On je istovremeno i njezino polazište i njezin cilj.

Pred nama su slike ljudske povijesti, sa svim elementima ljudske patnje, bijede i obezvrijeđenosti, ali veselja i radosti koju čovjek pronalazi u ljepoti prirode. I kako slikarica stvara sve više i više, crtajući i slikajući, to horizonti dojmljivosti tog slikarstva postaju sve širi. Tako nastaju nova djela poput "Žetve", "Cinija", "Visibaba", "Jutra uz perunike" i druga. Njezino slikarstvo sada postaje apsolutno prožeto ljubavlju prema životu, zanimanjem za ljude i pronicanjem u složeni svijet njihovih osjećaja i raspoloženja unutar vlastitog okoliša.

Gospođa Klopotan je raspoložena crtačica, začudna akvarelistkinja i vješta slikarica u tehnici ulja na platnu...

Mirjana Dučakijević